STRUKTURA I DINAMIKA OBITELJSKE KULTURE

Objavljeno April , 2015// priredila Sanela Vukić


Za vas iz njenog sadržaja izdvajamo jedna podnaslov:

TRAGANJE ZA SIGURNOŠĆU I STABILNOŠĆU

Kako se novi odnos prema kvaliteti života, potrošački mentalitet, utjecaji medija, pokreti za prava različitih ugroženih vrsta i kolaps obitelji odražavaju na složene sile koje popunjavaju čovjekov duhovni prostor?

Okruženi svijetom (često simplificiranih) slika (obnažene stvarnosti), mi danas živimo kulturu današnjih upravljača kojima se bezbrižno, s pristojne udaljenosti, prebacujemo s kanala na kanal, zadržavajući pažnju na fragmentima i specijalnim efektima. Zbog toga su današnje generacije dio isprekidane naacije, nikada završene priče. Savremeni čovjek se sve više odvaja od obitelji, vlastitih osjećanja, pa se odvaja i od samog sebe, ostajući usamljen, osuđen na vrtić za malu ili vrtić za veliku djecu (starački domovi). To za posljedicu ima i nestajanje solidarnosti, a rast vezanosti za objekte. Zato i ne treba čuditi da je sve nužnije osiguravati ličnu imovinu, ugrađivati sigurnosne sisteme, blindirana vrata, ali ne da bi se zaštitila obitelj, već da bi se dodatno vezali za objekat ili stvar. To je ona želja (empiristi) i volja (voluntaristi) koja ukazuje na sadržaj središta bića današnjeg čovjeka. To su i pokazatelji vrijednosnog sistema savremenosti.

Sve je više borbi za prava, što ostavlja lažni dojam sveopćeemancipiranosti, prečesto zaboravljajući da je neumjerena borba za prava posljedica fragmentiranosti i uniženosti univerzalnih vrijednosti i nestanka povjerenja u dobru volju drugih. Očito je došlo do oslobađanja ogromene energije destruktivnosti čije razmjere još uvijek ne možemo ni slutiti.

O tome Kohut (Vederil, 2005.) kaže: „Atom je stabilan sve dok je ceo. Čim se pocepa jezgro, oslobađaju se ogromne količine opasne energije, nuklearne energije, i to u razmerama koje nemaju nikakve veze s veličinom atoma.“

Ovu analogiju moguće je uporediti sa stanjem obitelji obitelj kao atom društva, svojom nestabilnošću i cijepanjem ogromnog jezgra prijeti pražnjenjem nesrazmjerno velike socijalne nuklearne energije. 

Povezanost stanja obitelji i stanja društva istovjetan je principu spojenih posuda, a ogleda se i u nasilnom karakteru življenja koji ustaje protiv prirode oko nas i u nama samima. Sve je više otpada kojeg priroda ne može da razgradi, živimo u ambijentu robusne i agresivne arhitekture koja je nasilna i svakodnevno podstiče nasilje kojeg nismo niti svjesni. Derrick Jensen je sjajno primijetio kako je sloboda bez odgovornosti življenje nezrelosti, a odgovornost bez slobode ropstvo. Ljudi su u traganju za balansom između slobode i odgovornosti, a usljed manjka vremena i prostora za življenje prirode, skučeni u skafander autističnosti. Zbog toga se traga za brzim, instant rješenjima. Zapažamo i bojimo se da ljude više ne zanimaju cjelovite analize, već brzi zalogaji pedagoških rješenja koji bi se mogli u svakom dragstoru kupiti u nekoj kesici, razmutiti i prema kratkoj uputi konzumirati poput svakog drugog instant proizvoda. Ta površnost je najveća zapreka u procesu uljuđuvanja i kultiviranja i obiteljskog sistema. Zbog toga se može govoriti da je na sceni sistematsko ugrožavanje i samog pojma života. Površnost prepoznajemo i u nespremnosti da se posvetimo analizi nesvjesnog unošenja nasilja i ne-prirode u naše domove, koji su u većini slučajeva, klaustofobični stančići naslagani jedan na drugi u betonsko-armiranoj cjelini, zvanoj zgrada ili soliter. Mnogo solitera u kojima su sudbine ljudi spojene ispod istog krova čine gradove. U takvom ambijentu valja živjeti, podizati djecu, svakodnevno se vraćati s posla i iz škole, pa nanovo degustirati iz instant kesice sve ono što smatramo vrijednošću življenja. Naravno da ovakav karakter življenja ne proizvodi nužno sve probleme o kojima govorimo, ali pojača li se dodatno niskim nivoom pedagoške kulture roditelja, disfunkcionalnost obitelji biće neminovna. 

Ko će izdržati u toj robusnoj arhitekturi i s radošću joj se vraćati smatrajući je toplim ognjištem? Poslije ovog pitanja slijedi i pitanje mjesta gdje se djeca danas mogu igrati, ulica i semafora koje valja svakodnevno savladati, vremena kojeg smo kvantitativno i kvalitativno spremni odvojiti jedni za druge te koliko mi uopće uviđamo to nasilje koje se uvuklo u naše živote? Možda dio krize obitelji pripada i činjenici da današnje mlade generacije obitelj poistovjećuju s nasilnim karakterom življenja u gradovima u kojima je sve teže uskladiti slobodu i odgovornost, budući da je priroda u takvom ambijentu najdirektnije ugroženosti. Ugrožavajući ekosistem prirode, savremeni čovjek je počeo ugrožavati i porodični ekosistem. 

Danas se više ne trudi vladati nagonima, jer nova interpretacija života kao vječne mladosti (plastične hirurgija!) kao da ustaje protiv smrti, a podsjećanje na smrt jedan je od potpornja moralnosti. Život koji negira smrt u opreci je prema samom sebi. Kao i u slučaju relacije roditelj-dijete, tako i u slučaju života i smrti život ima smisao jedino kad se stavi uz pojam smrti. Na taj način život je postao beživotan.

Ekerman (1987, str. 147) će o ovoj krizi još prije više od 50 godina reći kako je karakteristika našeg vremena čudna disharmonija u odnosima sa širom zajednicom i društvom, te da danas ljudi uopće nisu sigurni šta predstavlja njihova obitelj, kakve su njezine težnje, mjerila i vrijednosti. Zbog toga se danas u kontekstu obitelji, puno više negoli o vrijednostima, raspravlja o pojmovima odsustva ljubavi, neuroze, neurastanije, histerije, fobije, nasilja nad djecom, nasilja djece nad roditeljima ili incestu... Ako je početkom XX stoljeća na 500 brakova dolazio samo jedan razvod, a danas se svaki drugi završava rastavom, te ako je u istom periodu od svakog pedeset i petog vanbračnog djeteta taj broj danas porastao na svako četvrto, ne možemo a da ne postavimo pitanje: koji su to procesi, koje teorije i kakva praksa omogućili? Zbog svega toga, a i zbog mnogo čega drugog, ustajući protiv obitelji, prirode i duha u sebi, čovjek se opredijelio da bude „kosmičkim beskućnikom“ (Martin Bubel, prema Vederil, 2005.)

Poput srednjovjekovne evropske obitelji, i savremenu obitelj je moguće promotriti u nekoj vrsti traganja za privatnošću. Kriza privatnosti današnje obitelji prisutna je i u području individualnog, ali i kolektivnog identiteta. Obitelj se danas rastavlja na najvažnijim šavovima osjećaja međusobne pripadnosti koji su karakterizirali tradicionalnu obitelj, ma kakve probleme takva obitelj nekada imala za prevazići. Ova kriza personalnog i kolektivnog identiteta najdirektnije je povezana s manjkom normalnih uvjeta za opstanak i socijalnu sigurnost, poljuljanim socijalnim i kulturnim uvjetima te poljuljanim sistemom vrijednosti koji nagrizaju neophodno ugledanje na pozitivne primjere, ličnosti i uloge, nezaobilazne za zdravo sazrijevanje mlađih generacija. Današnja kriza identiteta pripada i utjecajima masovne kulture, ali i krupnim promjenama koje je sa sobom donijela globalizacija. U takvom ambijentu agresivno se nameće usud malim kulturama da budu svedene na puki folklor i nostalgično muzejsko prisjećanje prohujalih vremena. Današnja kriza identiteta je slika nesigurnosti u pripadnost, a ona dijelom izvire iz nedovoljnog pripadanja obitelji. Na drugoj strani, jendu opću krizu kolektivnog identiteta snažno podstiče poremećaj u sistemima vrijednosti ili, kao u slučaju bosanskohercegovačkog društva, kada jedan sistem ne bude na vrijeme supstituiran drugim ili korigiranim sistemom vrijednosti. U takvom ambijentu, stalne promjene i neprestano nametanje novih, još nepotvrđenih vrijednosti, uz poricanje onih starih vrijednosti i ciljeva, izaziva čudnu nesigurnost i nesnalaženje, posebno mlađih generacija. U rascjepu između urođene potrebe za sigurnošću i privrženošću na jednoj, te težnji za pobunom i promjenama na drugoj strani, savremeni čovjek zapada u opću relativizaciju svih vrijednosti i nesigurnost da je išta sveto. Izlaz iz ove personalne nestabilnosti se zato, u takvim vremenima, traži u slijeđenju autoritarnih vođa, priklanjanju radikalnim opcijama i skretanju u ekstremizam (nacionalistički i drugi) ili, suprotno voim, u potrazi za tradicionalnim vrijednostima i sigurnosti praćudoredne situacije, koju nudi isključivo obitelj. 

U procesu transgeneracijskog prijenosa vrijednosti sasvim su normalni periodi pobune protiv postojećih kulturnih obrazaca (Morin), ali i prevladavanje te krize kroz prihvatanje i preoblikovanje kulturnih vrednota, što predstavlja kulturni hod te stalnu ravnotežu između tradicije i progresa kao osnovnih kulturnih komponenti. Isto tako, svaka generacija mora razviti oblike i mehanizme zaštite potvrđenih kulturnih vrjednota, ali i simbole i ceremonije iskazivanja poštovanja prema vrijednostima i autoretitima. Upravo zbog nerazvijenosti takvih mehanizama i nastaju personalne i kolektivne krize identiteta.
 
U slučaju prekida s pozitivnim odrednicama tradicije, razvijanja regresije umjesto progresije, rušenja mostova između prirode i duha, obitelj će izgubiti svoju prirodnu funkciju i neminovno će doći do kolapsa i išćezavanja obitelji kao vrijednosti, ali i obiteljskih vrijednosti. Drugim riječima, dopusti li se da brak bude bilo šta drugo osim bračne zajednice muškarca i žene, pobrišu li se granice između roditelja i djece i nastupi li novo degradiranje djece i djetinjstva, neminovno će doći i do iščezavanja obitelji. 

(„Struktura i dinamika obiteljske kulture“; Alić, Amel;Sarajevo: Dobra knjiga: Centar za napredne studije; 2012; str. 312-316.)