OSVRT NA NAČELA I ZAKONSKE NORME U MEDINSKOJ POVELJI

17. april, 2015. Sanela Vukić


Medinska povelja je podijeljena na dva različita dijela: članovi 1-23 odnose se na muslimane, a članovima 24-27 regulišu se, između ostalog, odnosi sa jevrejskom zajednicom. U članu 25 se ističe da jevreji čine jedinstvenu zajednicu (ummet) sa muslimanima. Istm članom garantuje im se pravo na život, imetak i slobodu ispovijedanja svoje vjere. Evidentno je da se u Medinskoj povelji ne spominju kršćani, a razlog je što u to vrijeme u Medini gotovo da i nije bilo kršćana.
Medinskom poveljom su, dakle, udareni temelji vladavini prava i zakona: svi građani imaju usta prava i pred zakonom su jednaki. Ta činjenica je veoma važna, jer odredbe Medinske povelje ne ostavljaju nimalo sumnje u to da je islamsko društvo u vrijeme Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bilo bazirano na osnovama ustava i zakona. Sam Poslanik, alejhisselam, ozbiljno je radio na tome da njegova zajednica živi na jasnim osnovama zakona, gdje će se, eksplicitno, znati prava i obaveze svakog njenog člana.

Sigurnim uzrocima slabljenja islamskih zajednica i društava u periodu poslije Poslanika i prve četverice halifa može se smatrati, pored ostalog, i to što su mnogi koji su bili zaduženi da vode brigu o njima zanemarili zakonsku i ustavnu stranu u izgradnji svojih državnih sistema. Bez čvrstih zakona i propisa koji jasno određuju prava i dužnosti onih koji vladaju i onih nad kojima se vlada, nema opstanka nijednom civilizovanom društvu i zajednici.
Interesantna je činjenica da je raniji dogovor Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, s muslimanima Jesriba prilikom prve i druge prisege na Akabi bio u usmenoj formi. To nije slučaj sa Medinskom poveljom, koja je zapisana. Kao da je Poslanik, alejhisselam, na taj način želio da, poslije ustaljenja u Medini, sve to stavi „na papir“, kako bi svako imao pred sobom ispisana prava i dužnosti, kroz ustav i zakon.

Članovi Povelje sadrže prava i dužnosti mnogih ljudi i plemenskih zajednica od kojih se sastojalo društvo tadašnje Medine i okolice, što navodi na zaključak da je njen tekst nastao kao rezultat rasprave i dogovora između Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, njegovih saradnika, ashaba, izabranih predstavnika Medine i drugih zainteresovanih strana u njoj. To znači da Medinska povelja nije jednostran akt, odnosno volja jedne strane, nego je nastala na najzdravijim osnovama demokratske uprave i diskusije zainteresiranih struktura grada i okoline. Kao dokument, ovaj ustav nije namutnut, niti je poklon vladara onima nad kojima se vlada.
Evidentno je, dakle, da je Medinska povelja sadržavala veoma važna pravna načela i zakonske norme. To se može sagledati u sljedećim tačkama.

    - Jedinstvo muslimanske zajednice (ummeta), bez ikakve diskriminacije;
  • - Jednakost sinova ummeta u pravima i časti;
  • - Saradnja članova ummeta bez činjenja nepravde, grijeha i neprijateljstva;
  • - Učešće čitavog ummeta u reguliranju njegovih odnosa sa neprijateljem; jedan vjernik ne može sam pregovarati o miru bez ostalih;
  • - Uspostavljanje društva na najboljim, najispravnijim i najpravednijim zakonima;
  • - Obaveza suprostavljanja pobunjenicima protiv islamske države i njenog ustavnog poretka, te zabrana da im bude pružana pomoć;
  • - Zaštita svih koji žele u miru i ispomaganju živjeti sa muslimanima, i sprečavanje nasilja i nepravde prema njima;
  • - Nemuslimani nemaju pravo na vjeru i imetak, ne prisiljavaju se da prihvate islam, niti im se oduzima  njihova imovina;
  • - I nemuslimani su dužni materijalno pomagati državu kao i muslimane;
  • - Nemuslimani su dužni sarađivati sa muslimanima u cilju odbrane države od bilo kog neprijatelja;
  • - Na njima je da učestvuju u finansiranju rata dokle god je država u ratu;
  • - Država je obavezna pomoći svakoga od njih kome bude učinjen zulum, isto kao što je obavezna priteći u pomoć muslimanu kome je učinjena nepravda;
  • - Ni muslimani ni ostali ne smiju pomagati i štititi državne neprijatelje i njihove saveznike;
  • - Ako je interes zajednice sklapanje mira, obaveza svih njenih sinova, muslimana i nemuslimana, jeste da prihvate mir;
  • - Čovjek ne može biti kažnjen zbog tuđeg grijeha niti iko ima pravo nanositi drugome štetu;
  • - Država garantira slobodu kretanja u zemlji i izvan nje;
  • - Nasilnik i zločinac ne uživaju zaštitu;
  • - Društvo egzistira na principu ispomaganja u dobru i bogobojaznosti, a ne u grijehu i neprijateljstvu;
  • Spomenuta načela, odnosno njihovu implementaciju u stvarnom životu garantiraju dvije sile: 1) idejna sila – a to je vjera u Allaha, dželle šanuhu, i Njegovo nadgledanje svega onoga što ljudi rade, i 2) materijalna sila –a to je državna uprava, koju je predstavljao Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem.

Medinska povelja pruža neoboriv dokaz da je islamska država utemeljena na socijalnoj pravdi, da je polazište u odnosima između muslimana i nemuslimana mir, te da su načela istine, pravde, potpomaganja u dobru i bogobojaznosti, rad za korist  ljudi i onemogućavanje zlikovaca i kriminalaca da štete društvu – najistaknutije vrijednostii koje afirmišu islamska vlast i država. Takođe, Povelja jasno govori da islam ne uznemirava nemuslimane u islamskoj državi, ne progoni njihova vjerovanja, niti im ograničava njihova prava.


Zahvaljujući toj činjenici, brojne nemuslimanske zajednice, prvenstveno jevrejske i kršćanske, ne samo da su opstale u islamskoj sredini i okruženju, već su uživale potpunu duhovnu sigurnost kao i potpunu slobodu religije, kulture i društvenog razvoja. Povijest islama pruža nepobitne dokaze da su kršćani i jevreji, na prostorima koji su bili pod muslimanskom vlašću, bili istaknuti ljekari, učitelji, filozofi, trgovci, poslovni ljudi. Sve to omogućeno je dihom islama i njegovim veličanstvenim naučavanjima o  slobodi i ravnopravnosti svih ljudi, bez obzira na njihovu vjersku, etničku ili neku drugu pripadnost.
(Sira – životopis poslednjeg Allahovog poslanika; Safvet Halilović; Novi Pazar: El-Kelimeh, Zenica: Islamski pedagoški fakultet; 2007; str. 179-182.)