ISLAMSKO RAZUMIJEVANJE RATA I MIRA

23. april, 2015. Sanela Vukić

Prije izlaganja samog toka i pouka iz bitaka na Bedru i Uhudu, bitno je, ukratko, osvrnuti se na islamsko razumijevanje mir ai rata, s obzirom da je to tema koja se često spočitava muslimanima. U poslednje vrijeme, u nekim nemuslimanskim medijim na Zapadu, često se govori i piše o tome kako je islam „nasilna vjera“, dda se raširio putem mača i sablje, te da su muslimani skloni nasilju i prolijevanju krvi.

U vezi s navedenom tematikom smatramo bitnim da se, barem u kratkim crtama, iznese stav Svjetske unije islamskih učenjaka (El-Ittihad el'-alemi li 'ulemail-muslimin / International Union for Muslim Scholars), kojom predsjedava uvaženi šejh dr Jusuf el-Karadavi i koja okuplja eminentne islamske autoritete iz raznih dijelova svijeta. Autor ove knjige je član Unije i član Vijeća njenih povjerenika. Unija je osnovana 2004. Godine nakonferenciji održanoj u Londonu, a jedan od glavnih ciljeva njenog osnivanja jeste osiguravanje šireg okvira koji će omogućiti muslimanskoj ulemi iz raznih dijelova svijeta (Unija je sada okupila nekoliko hiljada alima) da se sastaje, razgovara i  iznosi zajednički stav o pitanjima koji se tiču muslimana u svijetu. Unija radi na usaglašavanju stavova stavova različitih fikhskih učenja i pravaca (okuplja učenjake sunnije i šije), radi na objedinjavanu napora učenjaka i njihovih naučnih i misaonih rezultata koji se tiču najvećih problema muslimanske zajednice danas. U tom pogledu Unija izdaje knjige, proglase i donosi deklaracije. Posebno važna publikacija Unije je Islamska povelja (El-Misakul-islami) u kojoj je izneseno globalno i odmjereno gledanje na poslanje islama i najvažnija pitanja koja se tiču muslimana današnjice. Unija poziva u cjelovit islam koji obuhvata: vjerovanje i vjerozakon, obredoslovlje i ophođenje s ljudima, etiku i etičke vrijednosti, budući i prolazni svijet, kulturu i civilizaciju, zajednicu i državu. U ovom uvodu prenosimo stav Unije o islamskom razumijevanju pitanja rata i mira, iznesen u Islamskoj povelji koja je prevedena i na bosanski jezik.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je trinaest godina zaredom u Mekki pozivao ljude k Uzvišenom Allahu mudrošću i lijepim savjetom, ne tražeći naknadu i ne želeći od njih ništa osim da kažu: „Naš Gospodar je Allah.“

Međutim, njegovim saplemenici, Kurejšije, i Arapi mnogobošci iz njihovog ookruženja, suprostavljali su se tome zlostavljanjem, progonjenjem, smicalicama, bojkotovanjem i mučenjem, koji su okončani protjerivanjem muslimana iz njihovih domova.

Muslimani su Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, dolazili iscrpljeni i izranjavani. Tražili su dozvolu da u ruke uzmu oružje i brane se, a on im je preporučio da budu strpljivi i podnose patnje. Citirao im je: „Dalje od boja, već namaz obavljajte...“ (En-Nisa', 77.)

Tokom cijelog mekkanskog perioda, muslimani su neprestano bili u nekoj vrsti borbe (džihada). Međutim, to nije bila borba sabljom i kopljem, već borba pozivanjem, objašnjavanjem i dostavljanjem Objave. To je ono što Kur'an naziva „velikim džihadom“: „... zato ne čini nevjernicima ustupke i Kur'anom se svim silama protiv njih bori.“ (El-Furkan, 52.)

To je bila borba strpljivošću protiv  iskušenja i zlostavljanja, koja su, pored ostalog, obuhvatila i bojkot, za vrijeme kojeg su muslimani jeli lišće s drveća, te dvije seobe u Abesiniju. Tad su objavljene riječi: „Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: „Mi vjerujemo“.“ (El-Ankebut, 2.)
Musliman vodi borbu tokom cijelog života. On se bori protiv svojih prohtjeva i šejtana. Bori se protiv zla oko sebe, jezikom, perom u širenju poslanja. Musliman, dakle nije uvijek borac oružjem. Oružana borba nije nućna u svakom trenutku, već treba imati svoje uzroke i povode koje ćemo u ovom odjeljku i navesti.
Nema sumnje da su Poslanik i njegovi prijatelji cijelim tokom mekkanskog perioda živjeli kao borci, ali su oružanu borbu poveli tek nakon iseljavanja (hidžre) u Medinu.

Vodili su, dakle, borbu bez oružja sve dok se nisu iselili u Medinu, nakon čega je objavljen prvi ajet koji im dozvoljava vođenje oružane borbe kako bi odbranili sebe i svoje porodice. To su riječi Uzvišenog: „Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini – a Allah je, doista, kadar da ih pomogn, - onima koji su ni krivi ni džni iz zavičaja prognani samo zato što su govorili: „Gospodar naš je Allah.“ (El-Hadždž, 39-40.)

Poslanik, alejhisselam, je tokom medinskog perioda deset godina neprestano vodio oružanu borbu na brojnim frontovima: arapski idolopoklonički front, židovski front i front sa bizantijskom imperijom. To ga je primoralo da vodi 27 pohoda (gazve, pl. gazevat) u kojima je lično učestvovao, te da pod zapovjedništvom ashaba uputi preko pedeset izviđačkih patrola (serijja, pl. seraja). Ni u jednoj od tih vojnih akcija Poslanik nije prvi započeo sukob, niti je time želio samo izvesti napad na druge, već je svaka bila odgovor na stvarni ili vjerovatni neprijateljski napad, kao što potvrđuju svi nepristrasni istraživači Poslanikovi, sallallahu alejhi ve sellem, pohoda, počevši od Bitke na Bedru pa do Bitke na Tebuku. Neki neprijateljski napadi bili su neposredno na okučnice muslimana, kao što je slučaj s Bitkom na Uhudu i Bitkom na Hendeku. Zato neki islamski učenjaci kažu da se borba propisuje zbog odbrane članova porodice. Na to jasno ukazuju ajeti i vjerodostojni hadisi.
Nama su dovoljne riječi Uzvišenog Allaha koje se odnose na mnogobošce: „Ako vas takvi ostave na miru i ne napadaju vas, i ako vam ponude mir, onda vam Allah ne daje nikakva prava protiv njih.“ (En-Nisa', 90.) Ove riječi govore o situaciji kad se zabranjuje vođenje borbe.

U suprotnom, Uzvišeni kaže: „Ako se oni ne okane vas i ne ponude vam mir i ako ne prestanu vojevati protiv vas, vi ih hvatajte i ubijajte gdje god ih stignete, puno pravo vam dajemo protiv njih.“ (En-Nisa', 91.)

Tvrdnja da su ovi i slični ajeti derogirani tzv. „ajetom sablje“ (ajetus-sejf), neprihvatljiva je, jer je nelogično i neshvatljivo da bude dokinut Allahov govor dokazan apsolutno pouzdanom (mutevatir) predajom, stavovima nekih učenjaka koji su se bavili pitanjem derogacije u Kur'anu.

Potrebno je istaći da učenjaci nisu saglasni oko toga koji ajet je „ajet sablje“ (ajetus-sejf), iako neki smatraju da su to riječi Uzvišenoga: „Kada prođu sveti mjeseci, onda ubijajte mnogobošce gdje god ih nađete, zarobljavajte ih, opsjedajte i na svakom prolazu dočekujte...“ (Et-Tevbe, 5.)

Mnogobošci o kojima se govori u ovom ajetu su oni koji su spomenuti na početku sure Et-Tevbe: „Obznana od Allaha i Njegova Poslanika onim mnogobošcima s kojima ste zaključili ugovore.“ (Et-Tevbe, 1.) To nisu bilo koji mnogobošci, već oni koje su Uzvišeni Allah i Poslanik, alejhisselam, osudili jer su bili sklopili ugovor pa ga prekršili i ružan stav su prema islamu, Poslaniku i njegovom pozivanju imali tokom cijeloga mekkanskoga i medinskoga perioda.

( „Sira – životopis posljednjeg Allahovog Poslanika“; Safvet Halilović; Novi Pazar: El-Kelimeh, Zenica: Islamski pedagoški fakultet; 2007., str.183-185.)